Haski Apel za mir 1999
"Na kraju milenija" receno je na otvaranju ove konferencije, "imamo novu sansu za mir". Preko 7000 posjetilaca doslo je sa namjerom ispitati vlastito ucesce u mirovnom procesu danas. Meni je sve izgledalo malo cudno, manifestacija je trajala cetri dana, no nisam cuo nista vise od pukih rijeci. Jednom od ucenika sam pricao kako sam nekada radio u mjestu gdje su neki ljudi izradjivali skulpture.
Volio sam ih.
Volim ljude koji rade svojim rukama, mnogo vise no one koji rade ustima.
Konferencija je okupina grupe iz cijelog svijeta. Grupe koje su govorile o regionalnim konfliktima, nuklearnim pitanjima, naoruzavanju... Vecina nizozemskih novina pisala je o ovome kao mirovnom cirkusu. Ja sam se tamo nasao zajedno sa Sarajevo Drum Orchestra koji su nastupali tokom svih dana konferencije.
Konferencija je okoncana nakon cetri dana. Nije bilo velike medijke prezentacije, nije bilo velikih govornika (izuzev, mozda, Desmonda Tutua, juznoafrickog biskupa). Interesovalo me je generalno misljenje i stav konferencije vezan za trenutne militarne aktivnosti u svijetu. Zavrsna ceremonija bila je mozda najbolja prilika za to. Sacirbegovic, BH ambasador pri UN-u govorio je o zlu koje se zove Milosevic. No, takodjer, o globalnim ljudskim osjecanjima. Doministar Kuk iz Nizozemske pokusavao je pojasniti svoje razlikovanje izmedju civilizacije i barbarizma ocjenjujuci sasvim legalnim bombardovanje barbara. Konferenciji su prisustvovala I dva pripadnika ogranizacije Postpesimisti, jedan iz Beograda, drugi iz Pristine, cim su dosli do mikrofona izrazili su zaljenje jer njihovi prijatelji (srpske nacionalnosti, btw, nisu mogli prisustvovati konferenciji) nisu prisutni. Takodjer, izrazili su misljenje da sa Milosevicem buduci pregovori nece biti moguci.
Konacna je izjava konferencije zapravo podrzala NATO i njegove akcije. To je bio kraj za mene. Postoji samo jedna solucija o kojoj mozemo razgovarati - vojska mora natrag u kasarne, sto dalje od politike, politicari moraju pronaci rjesenje. Mogao bih prihvatiti bombardovanje ili slicne opcije, no samo ako bi se vjece UN - a slagalo sa tom idejom.
Prisliljavanje UN-a neophodno je zarad vlastitih aktivnosti i recenntna historija to potvrdjuje. UN postaje igracka svjetskih mocnika umjesto sastajalista i mjesta za diskusiju svih ljudi internacionalnog profila.
Ali, to je jedina igracka koji za sada imamo i trebali bi smo biti zadovoljni. Samo se nadam da ce pozitivna energija ljudi koji su posjetili ovaj skup primili biti u stanju rasiriti se, te da ce imati bar malo utjecaja u ovim danima informativnog overdosea.
Konferencije kao ova trebale bi imati utjecaja.
U protivnom, ne bi bilo vrijedno utrosenih novaca i energije.
I jos, ne zelim cekati 50 godina na iducu mirovnu konferenciju.