Zasto volimo mrziti Hajdera?


Distribuirano kroz: www.nettime.org

Slavoj Zizek

Mogucnost da stranka Slobodne demokratije Jerga Hajdera ucestvuje u austrijskoj vladi izazvala je uzas u cijelom "legitimno demokratskom" politickom bloku u Zapadnom svijetu: od Socijaldemokratske ljevice do Krscanskih konzervativaca, od Siraka do Klintona - da i ne spominjemo Izrael -, svi su oni izrazili "zabrinutost" i najavili bar simbolicne mjere stavljanja Austrije u diplomatski karantin, dok ova bolest ne prodje ili se pokaze da zapravo nije opasna.

Neki komentatori vide ovaj uzas kao dokaz tome kako se osnovni antifasisticki demokratski konsenzus stvoren nakon II svjetskog rata jos uvijek drzi - jesu li, medjutim, stvari zaista toliko jasne? Prva stvar koja se treba ovdje uraditi je sjetiti se dobro skrivenog, ali nista manje nepogrijesivog, uzdaha olaksanja u dominirajucem demokratsko- politickom polju kada su, prije deset godina, desnicarske politicke partije postale ozbiljno prisutne u Evropi. Poruka ovog olaksanja je bila: Napokon neprijatelj kojeg mozemo svi jednako da mrzimo, kojeg mozemo zrtvovati -izopciti- da bismo demonstrirali nas demokratski konsenzus! Ovo olaksanje se treba posmatrati u skladu sa onim sto se nalazi ispod onoga sto se obicno smatra "post-politickim konsenzusom".

Dvopartijski sistem, dominirajuca politicka forma u nasoj post-politickoj eri, je privid da postoji izbor kojeg zapavo nema. Obje strane medjusobno se preplicu na polju ekonomske politike - sjetite se nedavnih uzleta Klintona i Blera po pitanju "cvrste fiskalne politike", sto je kljucno nacelo moderne ljevice: cvrsta fiskalna politika podrzava rast ekonomije, i rast nam omogucava da igramo aktivniju ulogu u socijalnoj politici u nasoj borbi za bolju drustvenu sigurnost, obrazovanje i zdravlje...
Razlika izmedju dvije strane je reducirana na suprotstavljene kulturne stavove: multikulturalne, seksualne itd. "otvorenosti" protiv tradicionalne "porodicne vrijednosti". Opcija desnicara se obraca i pokusava da mobilizira ono sto ostane od glavne struje radnicke klase u nasem zapadnom drustvu, dok multikulturalna tolerancija postaje moto novih privilegovanih "simbolickih klasa" (novinari, akademici, menadzeri...). Ovakav politicki izbor- socijaldemokrata ili krscanski demokrata u Njemackoj, demokrata ili republikanac...- ne moze a da nas ne podsjeti na nasu nevolju kada zelimo vjestacki zasladjivac u americkoj kafeteriji: sveprisutna alternativa Nutra-Sweet Equal ili High&Low, plave i crvene male kesice, kada gotovo svaka osoba ima odredjeni ukus (izbjegavaj crvene, sastoje kancerogene supstance, ili obrnuto), gdje ovo smijesno drzanje za jedan odredjeni izbor samo naglasava besmislenost alternative.

I zar se isto ne moze primijeniti i na kasne TV talk show programe gdje "sloboda izbora" znaci izbor izmedju Jay Leno-a i David Letterman-a? Ili gazirana pica: Cola ili Pepsi? Dobro je poznata cinjenica da je dugme "Zatvaraj vrata" na vecini liftova je potpuno nefunkcionalan placebo, postavljen samo da pojedincima stvori utisak da na neki nacin ucestvuju, doprinose brzini putovanja lifta - kada pritisnemo to dugme, vrata se zatvaraju u isto vrijeme kada smo pritisnuli dugme za sprat bez "ubrzavanja" procesa pritiskanjem dugmeta "Zatvaraj vrata". Ovaj ekstremni slucaj laznog ucestvovanja je odgovarajuca metafora ucestvovanja pojedinaca u nasem "post modernom" politickom procesu.

I to nas vraca na Hajdera: jedina politicka sila sa ozbiljnom tezinom koja jos uvijek budi antagonisticki odgovor Nas protiv Njih je novi desnicar - Hajder u Austriji, le Pen u Francuskoj, republikanci u Njemackoj, Buchanan u SAD. Medjutim, upravo iz tog razloga to igra kljucnu strukturalnu ulogu u legitimnosti nove liberalno-demokratske hegemonije.
One su negativni uobicajeni denominatori citavog centralnog ljevicarskog liberalnog spektra: oni su iskljucenici koji su kroz ovaj veoma iskljuciv (njihova neprihvacenost kao stranke u vladi) pruzaju negativnu legitimnost liberalne hegemonije, dokaz njihovog "demokratske" stava. Na ovaj nacin njihovo postojanje premjesta Istinski fokus politicke borbe (koja je naravno gusi svaku ljevicarsku radikalnu alternativu) na "solidarnost" citavog "demokratskog" bloka protiv rasisticke neonacisticke itd opasnosti. Tu pociva neporecivi dokaz liberalno demokratske hegemonije danasnje ideolosko politicke scene, hegemonije koja je postignuta pojavom socijalne demokracije pod nazivom "Treci put". "Treci put" je socijalna demokratija pod hegemonijom liberalno demokratskog kapitalizma, tj. lisen svoje minimalne prevratnicke bodlje, iskljucujuci posljednji odnos prema anti-kapitalizmu i klasnoj borbi.

Od velike je vaznosti da su novi popularisti desnice jedina "ozbiljna" politicka snaga danas koja se obraca ljudima sa anti-kapitalistickom retorikom, iako umotane u nacionalnu/rasisticku/religijsku odjecu (multinacionalne korporacije koje "izdaju" obicne, pristojne radnike naseg naroda). Na kongresu Nacionalnog fronta prije par godina, le Pen je doveo na scenu Alzirca, Afrikanca i Jevreja, sve ih zagrlio i obratio se publici: "Oni nisu nista manje Francuzi nego ja - reprezentativci velikog multinacionalnog kapitala, ignorisuci svoju duznost prema Francuskoj, su prava prijetnja nasem identitetu!" Licemjerne kakve te izjave jesu, one signaliziraju kako popularna desnica ide prema zauzimanju terena koji je oslobodila ljevica.

U svemu ovome, liberalno-demokratski Neue Mitte igra dvostruku ulogu: stavlja u prvi plan desnicare predstavljajuci ih kao naseg zajednickog neprijatelja, dok strucno manipulise ovom desnjackom prijetnjom sa ciljem da hegemonizira "demokratsko" polje, tj. da definise i preuzme teren, disciplinira svog stvarnog protivnika, radikalnu ljevicu. I u slucaju kao sto je ucesce Hajderove stranke u vladi (kojem, ne zaboravimo, prethodi ucesce Finijeve neofasisticke Nacionalne alijanse u Berlusconijevoj vladi u Italiji prije par godina!), die Neue Mitte se njihova sopstvena poruka vraca u svojoj invertno-istinitoj formi. Ucesce krajnje desnice u vladi je cijena koju ljevica placa za svoje odricanje od bilo kakvog radikalnog politickog projekta, i za prihvatanje kapitalistickog trzista kao "jedine igre u gradu".