Brojim dvadeset pet tura i dvadeset cetiri godine zivota. Još trideset kilometara do bosanske granice. Granica ide rijekom Unom i zatim dole duz jedne od pritoka. Voda je predaleko, mogu nagaziti na minu, a u stvari zelim ici do prave rijeke.
Slijedeca farma je pusta kao i ona prethodna. Zadnja strana je crna, a tavanica visi nadole. Dok sam god na asfaltu ništa se ne moze dogoditi. Sjedam na sic i posezem za plasticnom bocom. Iz nje izlazi samo vreli zrak. Dok vozim uzbrdo zedj postaje sve jaca a kad sam na vrhu uspona, pretvara se u vrtoglavicu. Ova polja se obradjuju i tu su drva naslagana na gomilu. Zaustavljam se i uzimam marmeladu. Nastavljam dalje, otvarajuci usta s nadom da ce mi vjetar umanjiti zedj. Do granice nema više od 10 kilometara. Primicem se bijeloj farmi. S jednog prozora visi hrvatska zastava. Ostavljam bicikl pricvršcen uz jedan cavao dok mi prilaze tri muškarca. Tišina je, uz cestu leze prazne kante za smece. Muškarci se skupljaju oko mene, govoreci svojim jezikom. Miris okoliša se miješa sa mirisom alkohola. Pokazujem na moju plasticnu bocu i izgovaram rijec "voda". Jedan od njih odlazi i vraca se noseci kantu benzina. "Opasno" kazu oni i pokazuju na vijugavi put koji vodi iza zelenih brezuljaka. Iza tih brda tece Una. Primicem ustima kantu benzina, te oni razumješe da trazim nešto za popiti. Sada pokazuju na moje grlo, na nacin kao da ga hoce prerezati. "Opasno, Cetnici" oni ponoviše. Najkrupniji od njih nudi mi flašu piva. Ispijam je u cugu. Tlo na kome stojim u sekundi nestaje i javlja se nova vrtoglavica. Daju mi još dvije limenke piva. Privezujem ih za bicikl i razmišljam da krenem prema Uni. Svojim pogledima oni prate moje pokrete. Gledam ih kako stoje tamo. Sada se uspinjem uz brdo niz koje sam upravo bio sišao. Stojim na pedalama dok moja sjenka dodiruje cestu. U jednom trenu se osvrcem ali onu trojicu više ne vidim.
Nije lako zaobici kratere od granata. Ruke su mi ukocene jer sam citav dan u istom polozaju. Spuštam se uz onu istu pritoku Une. Mozda je u boci još koja kap vode. Kondenzira se sa strana boce i skuplja se na dnu.
Cujem kako mi se auto primice s ledja. Da ih upitam mogu li me povesti? Osvrcem se i ugledam luksuzni automobil kroz ciji krovni otvor proviruje suvozac. Cuju se pucnji iz vatrenog oruzja. Tada prepoznajem covjeka koji je izvirio kroz krov auta, kao jednoga od one trojice koji su me pocastili pivom. Auto me pretice velikom brzinom i dok se udaljava, ponovo cujem pucnje. Osjecam se relaksiran. Kao da me san obuzima. Ništa nije vazno. Sam sam i osjecam se lezerno. Sunce je nisko na horizontu i narandzasti zraci cine prizor sa ruševinama mnogo mekšim. Iz dzepa majice vadim lampu. Slobodnom rukom pritiskam dugme. Ne svijetli. Pokušavam i sa drugim dugmetom, ali bez rezultata. Otvaram napravu i vidim da nema baterija. “Nastavi sa voznjom”, rekoh glasno samom sebi. Sumrak nadolazi, a nigdje ne vidim neko pouzdano mjesto.
Iz daljine cujem još jedna kola kako se priblizavaju. Najbolje bi bilo da se sklonim sa ceste, ali moglo bi biti mina. Nastavljam da vozim bicikl, nema drugog  rješenja. Zvuk kola je utihnuo. Pošto je vec skoro mrak, zaustavljam se. Guram bicikl nekih 20 metara od ceste i ostavljam ga tu u polju. Razvlacim vrecu za spavanje po zemlji koja je još topla od jakog sunca. Srecom, još uvijek imam nešto kuhane rize. U ustima osjecam njen bljutav ukus. Sutra cu kupiti nešto voca i povrca.


Vozim prema Bihacu i vec petnaest minute me prati IFOR-ov tenk. Osvrcem se i ugledam malu francusku zastavu koja bi, u stvari, bolje pristajala na bicikl. Pokazujem im da me mogu nesmetano preteci, ali oni ostaju iza mene. Ispravljam se u sjedalu, opuštam ruke i bacam pogled prema dolje. Na guvernali bicikla nalazi se mali globus koji se vrti na vjetru. Zemlja je narandzasta, a more je plavo. Francuz mi se primice vozeci uporedo sa mnom i ja mu prstom pokazujem na globus. Jedan od Francuza mi pokazuje rukom znak V i zatim me preticu.
Saobracaj je gušci kako se primicem Bihacu. Bosanski vojnici su primili platu u vidu polovnih automobila. Konacno vidim znak odredišta mog putovanja. Vozio sam od Praga do Budimpešte i od Zagreba do Bihaca. Zadnje kilometre sam vozio relaksirano, sa rukama opuštenim na upravljacu. U rijeci Uni djeca se igraju,a stariji leze na travi, suncajuci se. Silazim sa ceste i bicikl ostavljam naslonjenim na drvo. Voda je zelena, a u rijeci plivaju pastrmke. Zaspao sam cim sam legao na zemlju, ali neko dijete me budi. Djecak se predstavlja na engleskom i pita me odakle sam. Odgovaram mu da dolazim iz Holandije. On je radoznao da sazna gdje li se to nalazi. Ja mu pokazujem prema sjeveru. Vinko ima cetrnaest godina i vodi me kroz grad. On govori o razrušenom gradu i jedan metak ga je upravo promašio. Kad se zaustavio, ja ga iskopah iz zemlje, poljubih i bacih u pravcu iz koga je bio ispaljen. On me gleda i smije se. Uzima jedan kamencic, ljubi ga i baca u stranu. “Mi smo Muslimani” , kaze on. Nakon nekoliko koraka, zaustavlja me i pokazuje mi gomilu kamenja. “Više ima metaka nego kamenja”, uvjerava me. Navece upoznajem Icu i njegovu zenu Šemsu. Nude mi sobu u svojoj kuci. Cijelu noc razgovaramo, a Vinko je prevodilac. Ovu kucu je nemoguce pogoditi sa planine. To je najbezbjednija kuca na Balkanu. Zbog toga je Bosanska Armija od nje napravila skladište za municiju. Ico na ruci ima tetovirano ime “Lola”. Gleda mene, a jednim okom namiguje Vinku..
“Prije 30 godina, on i Lola su napravili klovnovsko vjencanje na Balkanu”, Vinko objašnjava. Ico mrda glavom i kaze da su ta vremena prosla. Ona je Srpkinja i zivi u Beogradu. Od pocetka rata, niko iz Bihaca nije bio u Beogradu. Ico gleda u Šemsu i kaze “nema problema”.
“Primjecuješ li nešto posebno na meni?” pita Ico. Odgovaram mu da dobro izgleda za covjeka njegovih godina. On se smije i kaze da se ne smijem  šegaciti na racun njegove ruznoce. “Ono što odudara od mog lijepog izgleda je moja kosa”. Primjecujem da je gotovo celav. “Srbi toliko vole moju kosu da, svaki put kad izbacim glavu iznad rova, oni pucaju u nju. Kad mi je kosa prestala rasti, oni su otišli kuci”.
Sljedeceg jutra Ico me budi sa šoljom kafe, crne kao sama noc. Prvi gutljaj sam ispljunuo nazad u šolju. "Nema problema",  kaze  i donosi mi cašu vode. Dok Vinko nije ovdje, mi razgovaramo jezikom gluhih. Na televiziji je najava fudbalskog meca izmedju Zagreba i Beograda. Pada mi na pamet ideja da odem tamo. Ni sa kim u Bosni nemam specijalan kontakt, ali nogometaši su moje sportske kolege. Cim se Vinko vrati, upitat cu ga ima li Bihac fudbalski klub. “Na kraju grada je stadion”, kaze on, “ali tim nije kompletan, pa ne mogu ucestvovati u prvenstvu”. “Hajdemo tamo”, ja predlozih.
Bihac je crven i zelen. Fudbalski teren je ravan i dobar, i jedan je od najmanjih u Krajini. Svlacionice su popravljene, ali su tribine nesigurne za ulazak. Krov je oštecen,a sjedala su razvaljena. Svi momci su mojih godina i govore engleski. Mogu im se odmah pridruziti. Igra se utakmica i momci me zovu. Ja sam biciklist, a ne fudbaler. Na kraju treninga, napuštamo igralište i odlazimo u kantinu. Noseci bickl rukama, sa Vinkom pored mene, pratimo ih. U kantini oni igraju bilijara. Prije rata, prvi tim je nastupao u inostranstvu i na zidovima vise trofeji.
Tokom rata Bihac je bio opkoljen od strane Srba. Muslimanska jedinica je uspjela da zadje iza srpskih linija. Srbi su pobjegli i jedinica je, sa oduzetim artiljerijskim oruzjem, uspjela osloboditi grad. U kantini je previše dima, a muzika Smashing Pumpkins otezava razgovor. Crvene i zute lopte se udaraju. Na meni je red. Bilijarski štap pociva na mojoj ruci i ja pokušavam da vidim sve uglove stola. Potez koji je uslijedio daje mi još jedan krug. Drugi put se kugle medjusobno udaraju. Cujem aplauz. Nakon treceg pokušaja, predajem štap sljedecem igracu.
Na verandi je hladno, a u sumrak, osjeca se miris vode kojom je poprskan teren. Jedan momak me prati. Kad je povukao dim cigarete, njegovo je lice obasjalo. Gleda u mene i podize svoju cašu. “Zašto si došao ovamo?”, upita me. “Sukob”, ja odgovaram, “me privlaci”. Zelim vidjeti šta su sve ljudi sposobni uciniti. Ako razgovaram ovdje sa ljudima, oni su se sami branili. Bihac se sam oslobodio. Muslimani u Valpari su se prikljucili Srbima jer su mislili da je to nacin da prezive. “Ali šta ti radiš ovdje?”, pita me djecak. “Neceš me ovdje vidjeti kako vozim kola. Jedino na biciklu okolina te nece smatrati opasnim, i skoro nikada neceš biti opljackan.”
“Ubijali smo sopstvenim rukama.” Kaze momak. Nije to teško. Cetnici su od toga nacinili sport. Ako ti njih ne ubiješ, oni ce tebe. Sada oni igraju fudbal, kao i prije rata. Da imamo dovoljno igraca ucestvovali bismo opet u prvenstvu. Svi su klubovi teško nastradali, ali mi ne mozemo zivjeti jedni bez drugih. Niko ne zeli rat izmedju klubova. Iz pravca kantine cujem zvuk bilijarskih kugli, i Vinko izlazi odatle. On kaze da zeli da ide.

Danas sam postao clan bihackog fudbalskog kluba. Kapiten mi je poklonio svoju majicu.

Ja sam njemu dao svoju narandzastu majicu. Sa svojom novom majicom ušao sam u kantinu. Oci prisutnih su uprte u televizijski ekran. Komentator najavljuje utakmicu izmedju Zagreba i Beograda. Kamera zumira trenera koji stoji pored terena. Daju se posljednje instrukcije prije no što mec zapocne. Pred kraj poluvremena Hrvati postizu gol. Prenos prekidaju reklame. Momci se smucaju po baru, barmen prebacuje kanal na Beogradsku TV. Jedan od igraca pokazuje tri prsta. Barmen vraca kanal. Na tribinama je mirno. Svuda lepršaju hrvatske i srpske zastave. Cuje se glasan zvuk. Tribina nestaje u ruzicastom dimu. Drugo poluvrijeme zapocinju Hrvati. Srbi nastoje dobiti utakmicu, ali ne mogu iznenaditi hrvatsku odbranu. Pet minuta prije kraja, hrvatski golman zaustavlja srpskog napadaca. Penal je postignut i utakmica završava neriješeno.

Noc je dok vozim bicikl ulicama Bihaca. Temperatura je drukcija nocu. Hiljade komaraca se skupljaju oko ulicnih lampi. Vozim sa rukama priljubljenim uz grudi, kako ne bih gubio toplotu.

Danas je posljednji dan. Vinko sjedi na šipci bicikla i maše prolaznicima. Kada smo prošli tablu sa imenom grada, zaustavljam i spuštam sjedalo. Vinko cudno gleda dok ga smještam na bicikl. Njegove ruke prigrljuju upravljac, a stopala su mu uglavljena u pedale. Prvih stotinu metara hodam sa njim a poslije toga ga puštam da sam ide 5 metara. Iznenada bicikl nestaje. Sunce je u najvišoj tacki, a kola ostavljaju oblak dima za sobom. U daljini ugledam Vinka kako se vraca gurajuci bicikl rukama. Kaze da ne razumije zašto zelim da se ovako vratim u Holandiju. Pružam mu ruku i kazem do vidjenja.

Ico mi je bocu napunio šljivovicom i podmazao lanac suncokretovim uljem. Farme uz cestu su napuštene. Svakih pola sata uzimam gutljaj šljivovice. Na kraju dana jedino što vidim je bijela crta na drumu, izmedju mojih ruku.
Dok se penjem, izbjegavam insekte, ali kad se spuštam to je mnogo teze uraditi. Trag
od krede ostaje na gumi. Kada ne pogodim liniju, guma opet postaje crna.

Bart Lodewijks