Telibecirovic when he was young
AMIR TELIBECIREVIC LUNJO:NOSTALGIJA ZA RODNIM VREMENOM


E kake je nekad Pesta kupleraje imala, govorio bi tako nekad lik iz stare Sarajevske tv serije - Tale. Bolestan ljudski prizvuk u tom glasu osjetio bi se, svojstven za ljude po cijelom svijetu koji su znali hedonisticki uzivati u svojoj mladosti. Poslije su se takvi likovi sa patnjom prisjecali simpaticnih pizdarija koje su pravili u mladjim danima. Nostalgija je nesto sto sve nas muci, i tu se ne treba nesto specijalno praviti pametan, to je osjecanje svojstveno i najhladnijim tvrdokornim zombi likovima. To sto oni nece da priznaju njihov je problem. Svako od nas ima "svoje kupleraje" iz mladosti. Ne valja sto mi to trpamo samo u sjecanja o rodnom kraju, odnosno domu. Drugi imaju svoju definiciju, kao dom je tamo gdje se covjek dobro osjeca, gdje dobro zivi, a to je opet diskutabilno. Oni koji se ne slazu sa njima kazu da bi radije pojeli govno u svom domu nego kavijar u stranoj zemlji. I jedni i drugi pricaju samo o domovima, zemljama, krajevima, i nekakvim grudama a zapravo govore o vremenu mada to vjerovatno ne znaju. Ljudi su recimo u svojoj kuci cijeli zivot. Kuca se nije mijenjala ili se mijenjala na losije zbog oluja i ratova ali gazda bi ostajao unutra. Zivot mu je recimo postao ko posran, nista mu ne ide od ruke ni od noge ni od mozga, nema prijatelja ni posla. On tad zali za svojim domom kakvog je upamtio prije promjena, kada se u njemu dobro osjecao. Taj dom u kojem se on rodio nalazi se u jednom izgubljenom vremenskom periodu, i gotovo neodvojivo je vezan za domacinovo djetinjstvo ili pubertet. On zali za rodnim vremenom. Zasto ne bi moglo postojati rodno vrijeme. Rodili smo se te i te godine, i to nam je rodni kraj u virtualnom smislu. Nedodirljiv ali ipak vidljiv, to je kraj u kojem nas um plovi kao spermatozoidi ka maternici. Samo jedan spermatozoid ima pravo uci u jajnu celiju, tako samo jedno sjecanje jednog mozga ima pravo na po jedan vremenski rodni kraj. Svi imamo svoju omiljenu godinu ili deceniju u kojoj smo ili rodjeni ili smo proveli najprijatniji dio zivota. Da li slucajno ili namjerno, ove godine poklapaju se vjerski praznici svjetskih monoteistickih religija skoro u isto vrijeme. Bas na milenijumskom prelazu. Nekima je to super, nekima se mozda ne svidja a mnogi i ne razmisljaju o tome. Mozda se to uklopi jednog dalekog dana u necija nostalgicna sjecanja, jer ko zna kad ce opet tako biti. To se posebno osjeti u vjerski heterogenim sredinama. U Sarajevu se vide okicene ulice zbog Ramazana na koje se uvezuju bozicne i novogodisnje lampice i sarenila. Pocelo je sa islamskim svetim mjesecom Ramazanom, zatim jevrejski Hanukkah na sta se nadovezuje katolicki Bozic koji se direktno "lijepi" na muslimanski praznik Bajram kojeg ce samo jedan dan dijeliti od nove godine. Iza toga slijede pravoslavni Bozic i nova godina. Prosle godine se pravoslavni Bozic uvezivao na Bajram a Ramazan je trajao u vrijeme katolickog Bozica. Mnogim sarajlijama je to zanimljivo kao neobicna podudarnost u vrijeme ogromnih nepravdi i teskog zivota. Opet se dosta sarajlija sa sjetom prisjeca vremena od prije rata. Njihova nostalgija nije ogranicena ideoloskim atrakcijama ali i lazima. Nekad su imali komunisticke ili socijalisticke praznike ali su se radovali i onim religijskim. Medjutim kako neki kazu danas ima vise religije a manje vjere negoli nekada kad su praznici obiljezavani skromnije u emotivnom i materijalnom smislu ali nesto iskrenije u dusevnom smislu. Danas su samozvani vjerskli lideri postali licemjeri, cinici, materijalisti, nacionalisti, pa cak i tihi fasisti i diktatori. Bog je mozda protjeran sa ovih prostora. U takvom, nesto dubljem sranju javlja se neka vrsta nostalgije sto objedinjava jednim dijelom sjecanja iskrenih vjernika i iskrenih ateista. Pretezno je sve bazirano na iskrenosti ili neiskrenosti. Tu se opet radi o vremenu, ne o drzavi, ne o gradu, kvartu ili regiji niti o politickom sistemu. O vremenskom periodu koji pokriva sve te male nabrojane segmente. Sjecanje je poput WC solje, mozemo se istresti i bez nje ali ce nas ionako neko drugi podsjetiti da su nam nogavice umrljane ili uprskane, o smradu da i ne govorimo. Uglavnom lako cemo za sjecanja i proslo vrijeme. Problemi su jos uvijek ispred. Samo da nam buducnost ne bude previse u znaku nevidljive ali osjetne post izborne poruke za sve nas: - imacemo nove pizdarije za mladje i starije.