AMIR TELIBECIREVIC LUNJO: TAKE HASH, DRINK BEER

"Klub ljubitelja pive sa problemom trcanja"- to bi bila jedna od mnogih recenica kojom definisu svoj status clanovi medjunarodnog kluba skoro pokreta zvanog "Hash Harriers". E sad, ko su, sta su, sta hoce, sta piju osim pive, a pojavili su se i u Sarajevu prije dvije-tri godine. Stanovnici Sarajeva su donekle navikli na poslijeratnu "invaziju" raznih vjerskih sekti, kultova, izbjeglica, kineskih svercera, organizacija i individualnih lujki. Mnogi ce isto pomisliti i o Hash klubu, da je to samo jos jedna ekipa religioznih ili politicki nezavisnih besposlicara koji obracaju ljude i "spasavaju svijet". I potpisnik ovih redova je pomislio slicno dok nije prosetao malo kroz njihove redove. Nakon toga odbacena je svaka predrasuda, oni nemaju veze sa religijom niti politikom, najvecim dijelom su vezani samo za zajebanciju i provod. Odmah da razbijemo i tezu o nekim novim hasisarima jer njihov naziv Hash svakog neupucenog asocira na Hasis, nemaju veze ni sa kakvim drogama. Hash House Harriers je kao klub osnovan tridesetih godina dvadesetog vijeka u Kuala Lumpuru u Maleziji. Osnovali su ga neki britanci koji su tamo bili na sluzbi. To su uglavnom uradili s ciljem razonode kroz masovno trcanje, htjeli su motivirati sto vise ljudi da im se pridruze i trce zajedno sa njima. Da ne bude nesporazuma, to nije neki atleticarski klub niti uopste sportski. Oni ne trce radi zdravlja nego radi razonode i zabave. Nastavak te zabave slijedi iza trcanja a to je cuganje pive sto je vise moguce. Uklapa se i recenica s pocetka teksta o problemu trcanja, jer ako je ponekad WC daleko ljubitelji pive dobiju problem trcanja. Vremenom su se prosirili skoro po citavom svijetu osnivajuci klubove. Pravila se u osnovi nisu promijenila, samo su ih malko dopunili. Pravila nisu striktna te i sami hasheri kazu da zapravo i nema pravila. Moze im se pridruziti bukvalno bilo ko. Nemaju ogranicenja na rasnu, nacionalnu, vjersku, socijalnu, politicku, polnu niti generacijsku pripadnost. Vrlo je jednostavno pridruziti im se, isto tako i napustiti ih. Nema nikakve clanske karte niti liste clanova. Samo se dodje ili ode. Nije problem ni za one koji bi im se pridruzili a ne mogu trcati zbog odredjenog razloga, postoje alternative trcanju na primjer hodanje. Hasheri se sastaju jednom ili par puta sedmicno i podijele se u dvije grupe, za trcanje i za hodanje. Na prethodnom susretu dogovore se ko ce biti predvodnik jedne i druge grupe. Svaki put se odredi neka druga lokacija za trcanje i hodanje. Prije nego sve to pocne, neko od njih proseta rutom predvidjenom za trcanje i usput nacrta kredom na vise mjesta strelice kojima se potvrdjuje da treba negdje skrenuti ili nacrta oznaku za corsokak to jest da su trkaci ili setaci na pogresnom putu. To je malo nezgodno po kisnom vremenu kad se kreda spere. Poslije hodanja i dzogiranja svi treba da se nadju na dogovorenom mjestu. Onda svi odu u neki omiljeni bar i tamo udare po pivama. Posto nema striktnih pravila, ako neko vise voli drugo pice moze slobodno uzeti sta hoce. Ko to sve placa ? Placaju svi, npr. u sarajevskom hashu svi treba da priloze po 10 DM / KM na pocetku susreta, a pare pokupi kao neki koordinator njihovih aktivnosti. Te pare se poslije iskoriste za pice. Da sve ne bude tako jednostavno uveli su i neke ceremonijalne zajebancije. Tako recimo svaki njihov pripadnik treba da ima neki nadimak kojim ce ga oslovljavati ostali iz grupe. Ti pridjevi su vezani uglavnom za neke sexualne karakteristike pojedinaca. Svi nadimci su na engleskom, kao i sama komunikacija medju clanovima. To bi mozda moglo obeshrabriti one koji bi im se rado pridruzili a ne znaju engleski, medjutim u sarajevskom Hashu vec ima nekoliko domacih clanova pa bi se jezicka barijera prevazisla prevodjenjem, bar u pocetku. Dakle ticano nadimaka, da bi neko stekao Hash nadimak mora proci kroz ceremonijalnu proceduru. Onako ko fol treba kleknuti pred ostalima i ispiti naiskap jednu povecu zdjelu pive. Ako ne moze onda se treba bar posuti po glavi tom istom pivom. Onda jedan od uslovno receno glavnih u grupi kao zvanicno proglasi tu osobu clanom Hasha sa nadimkom. Inace nadimci kao "razbijac muda" ili "ispij do dna" dovoljno govore za sebe. Tokom trcanja ili hodanja kao nije dozvoljeno ici u granap ili do trafike i pusiti cigare ili pivu prije cilja, u protivnom slijede male kazne, kao npr. da popije jednu, dvije ili tri pive po mogucnosti naiskap pred ostalima. To su "kazne" zbog kojih neki rado prekrse tih par malih pravila. Za vrijeme cuganja prati se da li je neko nabavio novu obucu. Koga snime da ima nesto novo na nogama taj treba da pije vino iz svoje nove cipele, tene ili cizme, ako nece onda ga ostali zajebavaju verbalno. Navodno nije dozvoljeno prionuti na pivu prije uvodne govorancije nekog od vodecih za tu noc. Ako krisom pihnete pivu prije vremena onda vas s ledja neprimjetno gurka neka od clanica da bi vas upozorila da se strpite malko. Sve to je popraceno glasnim pjevanjem hasherskih pjesmica, jer imaju u repertoaru mnogo pjesmica spjevanih u maniru skandiranja engleskih navijaca sa fudbalskih stadiona. Pjesme su uglavnom lascivnog i vedrog sadrzaja.
Evo samo jedne od mnogih:
"Zvali smo te da nam pjevas,
zato pjevaj ti jebacu jedan, pjevaj !
A ako ne pjevas
onda nam pokazi svoje dupe
ipak ne zelimo da vidimo tvoje smezurano staro dupe!
Zato pjevaj ti jebacu jedan, pjevaj !"
Pjesmice se naravno rimuju samo na engleskom. Postoji i Hash himna uz koju pored texta clanovi treba da nauce i neku koreografiju pokreta. Kako se hasheri uklapaju u sarajevsku svakodnevnicu ? Do sada uglavnom solidno. Sarajlije su navikle vidjati strance da trckaraju po gradu, uglavnom pripadnike SFOR-a. Ali za razliku od sforovaca i natovaca, hasheri ne trce samo po parkovima, Darivi, Vilsonovom setalistu i mjestima predvidjenim za dzoging. Posto je svaki put druga destinacija nekad trce i kroz strme i uske mahale, nekad po brdima i planinama a nekad i izvan Sarajeva. Zbog toga lokalnim prolaznicima izgledaju malko neobicno. Isto je kada vide grupu koja hoda i ponekad djeluje izgubljeno. Pri jednom od tih ophodnji kroz najvisociji dio Pofalica mogla su se cuti usputna dobacivanja nekih pubertetlija za nekoliko atraktivnih hasherki kao : "oko hodi imam ja mapu da ti pokazem put ako si se zijanila". U toj grupi su bili samo stranci (ne racunajuci kolumnistu texta) pa ih nisu razumjeli. Grupa koja trci je privlacna za male klince iz mahale i lutajuce dzukce. Djeca bi njima rado dobacivala nesto kao :" to hajmo, jen dva, jen dva, brze malo to, hajmo". Bosanci bas i nisu neka populacija koja luduje za atletikom i sportskim aktivnostima tog tipa. Rijetkost je vidjeti bosancerosa koji trci onako za svoj ceif. Ako bi vidjeli neke rijetke bosance da trce to bi znacilo da su najvjerovatnije clanovi neke sportske ekipe ili drzavne reprezentacije pa treniraju (ako na kraju trke ne zastanu da zapale jednu cigaru da malo plaknu pluca). Tokom rata i opsade sarajlije su posebno prezirale snajpere jer su zbog njih cesto morali trcati da ne bi bili ranjeni ili ubijeni. Mozda im je i ostala neka trauma od trcanja od tada, ko zna. Ali bosanci su zato navikli da puno hodaju pa se mogu uklopiti medju hodace na duze staze. Znaci posto domace stanovnistvo uglavnom osjeca neku kurcobolju za trcanjem, oni radije gledaju hashere iz svojih basci i avlija zvacuci mezu i zaljevajuci pivom ili rakijom, vjerovatno smatrajuci sve te trkace opicenim i otkacenim strancima. Medju sarajevskim hasherima ima i diplomata iz nekih ambasada. Oni nekad povedu svoju djecu da se ukljuce u Hash aktivnosti. Djeci to djeluje kao igra pa malo vise galame, sto privlaci paznju prolaznika. Jedan americki klinac je cak bio upozoren od jedne gospodje iz americke ambasade da ne zaboravi kako predstavlja svoju domovinu pred ovdasnjim ljudima. Sarajevski hasheri planiraju i prosiriti svoje aktivnosti. Htjeli bi motivisati ljude u nekim gradskim kvartovima u kojima ima previse natrpanog smeca da zajedno sa njima rade na uklanjanju gomile otpadaka ispred kuca i zgrada. Cak bi hasheri o svom trosku nabavili ljudima kante za smece. Svi ljudi Hash Harriersa u Sarajevu uglavnom imaju dobre poslove i jos bolje zarade (UN, OSCE, ambasade itd..). Svi su prilicno ljubazni sa novajlijama, a ako nekog i podjebavaju to nije na uvredljiv nacin i u dobrom je raspolozenju. Najnovije clanove nazivaju djevicama ili djevcima. Sve u svemu i nista u nicemu, oni se dobro provode, a ako ima zainteresovanih mogu se slobodno javiti sarmantnoj svedjanki po imenu Eva koja je jedna od glavnih kontakt osoba u sarajevskom Hash klubu. Njen e-mail : eva.palm@delbih.cec.eu.int, ili na fontele 666-044 traziti Evu na njenom radnom mjestu a moze i na 214-817 kod kuce, i Eva (koja mozda jos trazi svog Adama) ce vas obavijestiti kad i gdje je slijedeci sastanak pa da se pridruzite.
Zivili