Telibecirovic in his younger days
AMIR TELIBECIREVIC LUNJO:festival nas nasusni


Sarajevo festivalski grad. Zvuci zanimljivo, obecavajuce, ali jos uvijek samo zvuci jer nije do kraja sprovedeno u djelo. A da li se treba sprovesti u djelo ne zna se, kao ni da li se zeli. Grad vec ima dosta festivala koji svake godine postaju sve sadrzajniji i sa vise medjunarodnog karaktera. Sporo ali sigurno siri se i broj zainteresovanih za sve to, kako ovdje tako po Evropi." Sarajevo film festival", "medjunarodni teatarski festival Mess", "medjunarodni Jazz festival", "ljetni kulturni festival Bascarsijske noci", "Festival sarajevska zima", to su oni najudarniji. Za grad koji nije pretjerano veliki neki bi rekli previse a neki bi rekli dovoljno. Ali za grad koji je prije nekoliko godina bio pod najduzom opsadom u novijoj historiji, koji je prijestonica male drzave sa najneobicnijim drzavnim uredjenjem u kojoj pored ostalog jos vladaju i korupcija i fasistoidne nacionalne stranke, ti festivali su ipak neophodni. Samo sto se grad jos uvijek samo nekako nezvanicno naziva festivalskim. Stice se neobicni dojam kao da i jeste i nije festivalski istovremeno. Amtosfera u gradu nije jednostavna za definisati.
Nekako je uglavnom ista i prije i tokom i nakon festivala. Ljudi dosta pricaju o tome ali u isto vrijeme misle o svakodnevnim stvarima, narocito mladja raja. Oni nerijetko osjecaju dozu kurcobolje prema svim tim desavanjima u gradu. To je djelimicno vezano i za malu sarajevsku tradiciju ignorisanja slavnih persona po nasim ulicama i dogadjaja evropskog pa i svjetskog znacaja. Cak je i posljednji rat u bosni bio poput nekog kvazi festivala sa puno vatrometa i ucesnika i sarolikog programa. Za mnoge ovdasnje ljude kao da rata nije ni bilo, nastavljaju da zive i rade (ovo se odnosi i na nezaposlene) kao da nisu ostali bez ruke, noge, komada guze, posla, doma, pameti ili cak i spolovila. Naravno kada se kaze rade, misli se rade opcenito, rade kod kuce ili oko kuce, rade na tome da nadju posao, ili rade na tome da vise nikad ne rade i odu u bilo kakvu penziju. Ne smijemo zaboraviti najbrojniju socijalno-politicko-ekonomsko-moralno-etnicko-nemoralnu skupinu u zemlji zvanu nezaposleni. Kakve to ima veze sa festivalima ? Mora da ima kad je to najbrojnija skupina ljudi u ovom gradu. Oni valjda ponekad sacinjavaju bar 60 % festivalske publike otprilike. Ostali su uglavnom stranci. Ipak trebamo biti zadovoljni sa ovoliko kakvih takvih festivala, jer mnoge mozda i kvalitetnije ideje na istu temu su propale u ovom gradu. Na primjer tokom rata desio se muzicki festival "Rock under siege" koji je bio zanimljiv i produktivan. Organizatori su ga htjeli pretvoriti u tradicionalni rock festival u Sarajevu. Prvu godinu nakon rata napravili su "Rock under siege 2" ali je ideja poslije propala zbog raznih kretenoidnih razloga. Teatarski festival Mess ima srecnu okolnost da postoji vec nekoliko decenija pa je u tom slucaju rat bio neka pauza da bi se poslije nastavilo. Nakon rata je postao nesto poznatiji u svijetu sto je omogucilo i mnogim sarajlijama da saznaju za taj festival, jer je nemali broj ljudi koji nikad nisu culi za "Mess" a stanovali su u istom komsiluku.
Onda za filmske festivale zadnjih nekoliko godina kroz grad prosetaju William Dafoe, Steve Buscemi, Bono Vox, John Malkowich, Vanessa Redgrave i mnoga druga svjetska imena ali sve je bilo kao skoro nista. U gradu je i dalje isti broj zainteresovanih odnosno nezainteresovanih za umjetnost i kulturu kao i isti broj nezaposlenih i besposlenih. Kada ta takozvana svjetska imena setaju kroz grad kao da seta bilo koji drugi stanovnik grada.
To ima i svojih mana i svojih prednosti ali to je druga prica. Kazu mnogi umjetnici i novinari da je u ratnom Sarajevskom okruzenju kulturni zivot mozda bio jaci nego ikad. Oni to gledaju naravno iz razlicitih uglova. Medjutim ticano publike, jedan stari bosanski glumac dao je zanimljivo vidjenje solidne posjete sarajevskim ratnim teatrima, predstavama i festivalima. Naime on je to pojednostavio i spustio sa nivoa pretezno laznog fenomena. Ljudi koji su stanovali u neposrednoj blizini teatra ili bioskopa odlazili su tamo jer je bilo blizu, bezbjedno i na kraju interesantno kad je svakodnevni zivot bio dosadan jer nema struje, TV-a, para, pica, kafana i slicno. Vecina prostorija gdje su se odrzavale ratne predstave su bile okruzene sa vise zidova ili su djelimicno pod zemljom pa su jos davale i osjecaj sigurnosti tokom predstave radi bombardovanja. Znaci razbijanje ratne monotonije i morbidne dosade te osjecaj bezbjednosti i blizina doma svog tri su glavna razloga za nesto ucestaliju posjetu kulturnim desavanjima u gradu pod opsadom prema realnoj tvrdnji tog starog glumca cije ime nije bitno u ovoj storiji. Prije rata islo se i malo vise na desavanja i izvan grada, a nakon rata od ona tri ratna razloga glavni razlog za vecu posjetu je razbijanje dosade (ako nije previse skupa ulaznica) plus jedan novi razlog ali manje rasiren i bitan a to je blaga iskompleksiranost kada se neko pokusava predstaviti u sto obrazovanijem svjetlu u odnosu na svoje komsije i raju, jer onaj koji prati festivale time navodno stice kredite za respekt u svome drustvu kao i ganjanju cura odnosno mladica. Ticano same organizacije festivala, ljudima koji se time bave treba odati priznanje jer u ovako komplikovanoj drzavi i kokuznom drustvu oni to sasvim uspjesno i solidno rade iz godine u godinu. U jos uvijek koliko toliko teskim opste zivotnim uslovima sarajevske festivale mozemo onako grubo i kratko podijeliti na cetiri vaznija segmenta - na organizatore, na ucesnike, na publiku i na kriticare. Od svega toga organizatori za sada zasluzuju najvecu ocjenu, ali i to je privremeno kao sto je bukvalno i sve drugo na balkanu privremeno.