MSP
24-09-99

Postovani,

POO je blizu kraja svog radnog perioda. Period o kome govorimo trajao je dvije godine - zahtjevao je mnogo energije i dao mnogo rezultata. U ovom trenutku bavimo se ispitivanjem mogucnosti za nastavak naseg rada u Bosni i Hercegovini. Potreba je jos uvijek postojuca. Realnost je da se od ratnih steta uglavnom obnavljaju fizicki objekti, unisteni ratom. U nekoliko gradaova i regiona obnavljaju ce domovi, i ljudi i drzava investiraju sredstva u obnovu infrastrukture. Cak, umjesto o Srbima, Hrvatima i Bosnjacina, napokon se pocelo pricati o LJUDIMA.

Cak i ako je nacionalizam imao trenutak svoje slave na Balkanu, sto je lako dokazivo cinjenicom da su svi prijeratni lideri jos uvijek na svojim (cvrstim?!) pozicijama te da vecina "mirovnih sporazuma" ima debele recke o rasama i etnickim grupama, ljudi i ljudska svijest postaju sve vise humanijima.

Ne kao kada su politicari tjerali ljude u uloge zrtve (koju su sami ljudi igrali uvjerljivo). Ne kao kada su ljudi stavljani u ulogu zrtve I varvara u isto vrijeme od strane zapadnih medija, politikasa i intelektualaca. No, promjene su vidljive. Zapadni mediji (posmatrani iz moje holandske perspektive) pocinju se polako interesovati za ljude koji su patili tokom posljednjih balkanskih godina. Nekoliko je programa prikazano na televiziji, a da su se doticali te teme, no ne bas velike kvalitete. Stekao sam utisak da je Balkan nesto poput fancy mjesta za snimalje i izvjestavanje, tema koja "treba" biti eksplatisana (Nekima je trebalo dugo da shvate - prevodilacka opaska). Vise to nego pogled na sve nase ljudske pogreske.

Jaques Klein je govorio o zabrinutosti vezanoj za daljnji razvoj Bosne i Hercegovine. Tvrdio je kako se nadao normalnijem suodnosu razlicitih etnickih grupa koje naseljavaju ove prostore, nadao se da ce on poceti sa zavrsetkom nasilja. Nekoliko godina odmora pomoglo bi gospodarima rata pri donosenju odluke o tome kako je ekonomska saradnja mnogo bolja od medjusobnog ubijanja. Zapravo, gospodari rata su oni koji su unistili Jugoslaviju (zemlju izrazitog prosperiteta) sa svojim nacionalistickim, paranoidno ksenofobicnim stavom. Nakon rata nisu u mogucnosti medjusobno suradjivati. Bio sam iznenadjen cinjenicom da je Medjunarodna zajednica iznenadjena razvojem stvari ovde. Jaques Klein je pokazao vlastitu frustraciju kada je pokusao objasniti da u normalnim zemljama poput Malezije, indonezije ili Perua morate naci zvanicnike koji ce pripremiti situaciju za vas rad. U Bosni i Hercegovini takve ce osobe uraditi samo pola posla. A za drugu polovinu morate ovlastiti drugu osobu, i tako u nedogled. Posljedica toga je da oni koji ulazu svoj novac odustaju. Nazvao je to nesposobnom korupcijom. Da su stvari tek tako jednostavne...

Medjunarodna se zajednica zali na ovdasnje ekonomske zakone. Kazu da oni ogranicavaju posao. No, ovde veliki poslovnici imak misle mnogo vise o sebi. U Bosni zaista postoje zakoni koji nemogucavaju stranim organizacijama otpocinjanje posla bez ucesca lokalnih kooperatora. Takodjer, zaradjeni novac nije moguce iznositi i koristiti van drzave. Ovakvi zakoni nisu strani imajuci u vidu da zemlja treba da se oporavi od ratnih stradanja. To je bio razlog sto u Bosni i Hercegovini Mekdonals u Bosni i Hercegovini nije pustio svoje korjene. Smjesno je da su u Beogradu sredinom devedesetih godina, tokom ekonomskog bojkota zapada jos uvijek bili otvoreni Mekdonaldsovi restorani. Cak i ako znamo da oni preferiraju raditi u zemljama iz kojih mogu izvuci novac...
Nakon nekoliko godina odbijanja lokalne vlasti, u Sarajevo stizu vijesti o otvaranju ovih restorana. U dolazecim vjestima vise.