1.
U Bosni i Hercegovini posljednjih desetak godina sa manjim ili vecim intenzitetom protestuju penzioneri, predstavljajuci tako jednu od rijetkih kriticnih masa ove drzave (ako je moguce govoriti o postojanju drzave, a i kriticne mase u njoj). Penzioneri ce protestovati i dalje, posebno ako se dogode izmjene predlozenog Zakona o Penzijsko - invalidskom osiguranju. Po preporuci administracije Wolfganga Petrischa i OHR-a, federalna bi Vlada trebala ovdasnjim penzionerima skresati (ionako minorna primanja) za 30%. Opravdanje za navedenu izmjenu strendjeri su nasli u cinjenici da su penzionerska primanja prevelika - te ih stoga nije moguce redovito isplacivati. Najjednostavnije rijesenje pojavilo se u obliku pomenutog - snizenje primanja za 30%.
Ah, kratkovidi Petrisch. Umjesto da problem rijesava tamo gdje stvar nestima (a nestima, jakako kod federalne Vlade) austrijski se politicar navalio na grbacu ionako izmucenih i izgladnjelih BH penzionera smatrajuci da ce tako rijesiti njihov problem. Kao da ne zna da Vlada penzionere ionako nema namjeru isplacivati, bez obzira da li im daju 30% posto vise ili manje novaca na mjesec. Po novom zakonu najniza mjesecna bi primanja mogla iznosila bi sramotnih 80 DM.
20. decembra godine na isteku vise od 15 000 penzionera demonstriralo je pred sjedistem OHR-a u Sarajevu. Njihovi su predstavnici za to vrijeme bili na razgovoru sa Petrischem, no rezultata nije bilo. Istovremene, protestne su demonstracije odrzane i u drugim gradovima Federacije BiH. Predstavnici federalnih penzionera najavljuju mnogo vece demonstracije za pocetak iduce godine, kada budu isplacena prva snizena primanja.
Nema potrebe da pomislite kako je u Republici Srpskoj situacija drugacija. Razlika je jedino u cinjenici da su u ovom slucaju ogorceni penizoneri blokirali centralne banjalucke ulice. Sve ostalo je isto.
2.
Da bi dokazala kako nema novaca za isplacivanje primanja penzionera, federalna je Vlada odlucila pocetkom ovog mjeseca svojim uposlenicima povecati primanja. I sve to retroaktivno - povecanje se odnosi na period od 25. juna 2000 godine pa na dalje i ubuduce. Bez obzira sto su primanja od 25. juna naovamo vec isplacena... Ipak, potrebno je na neki nacin nagraditi nednu od najvecih administracija u Evropi za odricanja i rad koji je Bosnu i Hervegovinu doveo na dno evropske ljestvice.
Po proracinima ovdasnje stampe Vlada, koja mnogo cesce funkcionira tek kao hrpa idiota na jednom mjestu negoli skupina ljudi koja bi trebala voditi jedan entitet/drzavu, za pomenuta ce povecanja godisnje potrebovati nekoliko desetina miliona maraka, njemackih naravno. Wolfgang Petrisch iz prve price na ovu odluku jos uvijek nije reagovao.
3.
Bosna i Hercegovina imala je svog George Busha mladjeg, mnogo prije no sto su ga za predsjednika dobile SAD. Muhamed Sacirbegovic, ambasador Bosne i Hercegovine pri UN-u podnio je ostavku na pomenutnu duznost. Prije koje se nalazio na duznosti ministra vanjskih poslova BiH. Sacirbegovicev otac nije bio predsjednih BiH ali Nedzib je Sacirbegovic siva eminencija i jedan od utemeljitelja Stranke demokratske akcije. Sto je u jednom od bosanskih ratnih trenutaka bilo skoro pa jednako. Tek, ocu zahvaljujuci, Muhamed Sacirbegovic imao je priliku predstavljati ovu zemlju na duznostima za koje su mu mnogi sporili kvalifikacije. A svojim radom dokazivao kako su kriticari iznova u pravu. U jednoj od "pauza izmedju dva predstavljanja drzave" Sacirbegovica je zbog kockanja uhapsila americka policija. U zemlji sa normalnim politickim vodstvom, na mladog bi se kockara istog trenutka u politickom smislu zaboravilo. Ipak, mladi je kockar svoju diplomatsku karijeru nastavio sve dok nije nasao nesto finansijski unosnije.
Mozda Sacirbegovic nije direktno i apsolutno kriv sto je medjunarodni ugled Bosne i Hercegovine srozan do dna. Ali jeste kriv kao jedan od utemeljitelja i sprovoditelja politike koja je istu tu zemlju srozala. Steta, no za takve u ovoj zemlji suda niti je bilo, niti ce biti.
4.
Sarajevska radio stanica ISV, programom okrenuta rokenrolu i omladini, sto god to znacilo, odlucila je ovog mjeseca proslaviti sedmogodisnjicu postojanja. I slavilo se, sve dok nije dosla sarajevska murija i rekla - DOSTA. Rodjendanski je koncert ISV radija prekinut. Jednako kako se to ISV-u desilo i prethodne godine. Murija nije dala dozvolu za teferic iza 23.00. sata. A ISV-ovci su slavili sve do 1 iza ponoci kada je upala policija.
Na kraju, jedino sto je preostalo radijskoj upravi jeste protestirati preko lokalnih medija, mada im to nece pomoci. A, dok oni protestiraju, murija iz iste price sa osmjehom zna odmahnuti onima koji krse mnogo vaznije zakone. Dovoljno je izaci na ulicu i uvjeriti se.
Ako zanemarimo eventualnu plasticnu potrebu lokalne radio stanice za skretanje paznje na sebe i svoj rad, ostaje cinjenica da pravda i zakoni i dalje nisu jednaki za sve, bez obzira na one koji tvrde suprotno.
5.
U Sarajevu je pocetkom decembra otvorena izlozba americkog fotografa Rona Haviva. Amerikanac je u posljednjih 10 godina uspio kamerom zabiljeziti neke od najbizarnijih motiva iz ove drzave. Slike zatvorenika bosanskih logora Manjaca i Trnopolje iz ljeta 1992. godine, slike pripadnika arkanovih vojnih jedinica koji u Bijeljini 1992. godine sutiraju mrtve civile, slike zatvorenika koji mole za milost... objavljene su u knjizi naslovljenoj sa "Balkan - krv i med". Nakon sto su tokom minule dekade obilazile svijet, nasle su svoje mjesto na knjiznom papiru. Nedeljniku BH Dani Haviv je dao slijedece objasnjenje za naziv knjige: "Trazeci znacenje rijeci Balkan, pronasao sam da turskom rijeci "bal" i "kan" znace krv i med". Balkan - sa naglaskom na bal - kao krv. Zato nije cudno sto su sve goreispisane price istina - ovdje i sada. I na ovakav nacin
Sa krajem 2000. godine nestalo je i onog optimizma sa kojim je vecina stanovnika Bosne i Hercegovine dvanaest mjeseci unatrag usla u novu godinu. Mogao bi to biti kratak, no i potpuno ispravan rezime posljednje godine ovog milenija. Jednostavno nije dovoljno da umre Franjo Tudjman, a da sa jugoslovenskog predsjednickog trona padne Slobodan Milosevic kako bi se situacija u BiH promjenila nabolje. Bez obzira sto su neki od lokalnih medija znali tako tvrditi. Bosna i Hercegovina u 2000. godini vidjela je tek malo od glasno najavljivane svijetle buducnosti.
Bez vremenskog redoslijeda - na pocetku je novembar, kao novembar velikih ocekivanja. Rezultati nedavno odrzanih opstih izbora pokazali su koliko je nezahvalno u Bosni i Hercegovini ocekivati bilo sta. Bilo sta izuzev loseg, da ne kazem najgoreg. Jer, kako li drugacije tumaciti cinjenicu o izbornom rezultatu koji mirise na 1990. godinu, a samim tim, na krv i barut. Koalicija SDASDSHDZ nakon deset krvavih godina i dalje zadovoljno plese na tronu piramide BH vlasti. No, izgleda kako to nije bio misaoni problem za odredjeni postotak ovdasnjeg stanovnistva. Politicki decembar, no mnogo vise nadolazeca 2001. godina, daju nadu da ce "Alijansa za promjene", koalicija oporbenih i ljevicarskih stranaka, o kojoj se sve vise govori, ipak zazivjeti te postati ozbiljna protuteza nacionalistickom trojcu. Ne zato sto je "Alijansa za promjene" savrseno politicko rijesenje za BiH nego zato sto nam je kao eventualnom post nacionalistickom drustvu potreban prelazni oblik vlasti prije one gradjanske. Ako gradjanska vlast i drzava ovdje ikada budu moguci.
Tesko je iz ove perspektive tumaciti koliko je po opoziciju povoljan rezultat sa lokalnih izbora u odrzanih u aprilu bio zaista "povoljan". Post izborna pobjednicka euforija SDP-a (Socijaldemokratske partije), ostvarena posebno zahvaljujuci naklonosti kod bosnjackih glasaca jednostavno je gubila na vrijednosti sa svakom novom opaskom kako "Srbi glasaju za SDS, Hrvati za HDZ, zasto bi mi glasali drugacije" nebrojeno mnogo puta izrecenom od bosnjackih omladinaca (a bogme i onih starijih). SDA retorika, olicena u navedenoj izjavi, pobjedila je, na zalost, jos jednom. Da li se sjecate da je predizborna parola SDA iz 1996. godine glasila "Srbi i Hrvatsi znaju za koga ce glasati, a Vi?" (parafraza). Pet godina kasnije SDA je bosanskohercegovacko stanovnistvo putem predizbornih plakata napominjala "Svi su svoje odabrali, a Vi?". Tuzno, ali stvar fakat radi. Alija Izetbegovic se sredinom oktobra povukao iz drzavnih institucija, te ga samim tim nije blio na izbornim listama maticne stranke. No svejedno, bez obzira na izgled liste, strah je ostao kao jedno od osnovica politickog i ideoloskog nastupa.
OHR je i u ovoj godini nastavio pomalo dosadnu praksu usvajanja/donosenja/nametanja odluka koje su zapravo u nadleznosti drzavnih organa BiH. No, cesto su te odluke znale ostati samo donesene. Kada je bila potrebna odlucna akcija da se one i provedu od OHR-a je stizala samo tisina. Umjesto da su se bavili onim za sto su placeni, OHR-ovci su (naprimjer) trosili vrijeme pokusavajuci odrediti koliko "civilnih" autobusa smije krenuti ka Potocatima, na obiljezavanje petogodisnjice srebrenicke tragedije. Toliko o slobodi kretanja. Sa druge strane, u potpunosti je iznenadio niz odluka Medjunarodne zajednice koje su samo ucvrstile poziciju nacionalistickih partija u periodu prije opstih izbora. Mnogi su skloni tvrdnji da bi HDZ dobio daleko manje glasova da je OSCE malo vise mislio glavom.
1998. godina u Bosni i Hercegovini je bila proglasena godinom povratka. Neukusno bi bilo vracati se na sramno mali broj povrataka koji se desio te godine, ako se uopste neko vracao na svoje prijeratne adrese. 1999. godina bila je skoro pa identicnom pricom. Protjerani su i izbjegli u 2000. godini konacno shvatili da im nece pomoci niti domaca vlast, niti Medjunarodna zajednica, niti najrazlicitija paleta amandmana, deklaracija ili necega treceg. Povratak je postao samoorganizovanim. Posebice tokom ljeta kada su povoljne klimatske uvjete iskoristili za obnovu svojih (cesto razrusenih) prijeratnih sstanista. No, da ne bude sve bas savrsenim potrudili bi se "novi lokalni stanovnici" jednako kao i "neki od starih". POO bilten je vec ranije svjedocio o napadima na povratnike sirom BiH. Provjerite nasu internet arhivu.
I, jos jedna od stvari, vec tradicionalna za godisnje izvjestaje ovakve vrste jeste rad Haskog tribunala za ratne zlocine pocinjene na prostoru bivse Jugoslavije. U Hagu je svoje mjesto ove godine nasao Momcilo Krajisnik, jedan od ratnih lidera bosanskih Srba. No, nije bio jedini. Broj uhapsenih raste svakog dana. Bez obzira na nacionalnost. Uhapseni sada na miru mogu uzivati u multikulturalnosti o kojoj se toliko govorilo (od strane njih samih ili njihovih naredbodavaca). Istovremeno, da li zato sto je antikoruptivna kampanja uzela maha ili zato sto je pritisak Medjunarodne zajednice na lokalno pravosudje postao nepodnosljiv, no cak je i domaca policija pocela (bar djelimicno) raditi ono sto joj je posao. U ovdasnje zatvorske prostore pocelo se smjestati lokalnu bandu. Iza zatvorskih resetaka nasli su se likovi poput Alije Delimustafica, svojevremeno celnog covjeka Ministarstva unutrasnjih poslova BiH.
Vec je odavno postalo monotono pisati o Bosni i Hercegovini. Jer, sve novonapisano neminovno lici na ono prethodno. U svaku od prethodnih godina usli smo sa novom nadom. 2000. je jos jedna od godina iz koje izlazimo sa starim razocaranjima. Sto ne znaci da nije vrijedilo zivjeti ovdje tokom ove godine, naprotiv. Samo, ostaje pitanje do kada ce stanovnici ove drzave bezrezervno prihvatati polovicna rijesenja i zivjeti polovicne zivote. Kada se to promjeni, vjerovatno ce i ovakvi tekstovi odisati drugacijim tonom.
