Sarajevo je definitivno, a mozda ce i Banjaluka uskoro, ostati bez novca namjenjenog za obnovu gradske infrastrukture. Posljedica je ovo posljednjih sankcija, koje su dosle od strane sarajevskoj gradskoj vlasti ne bas mile Medjunarodne zajednice. Budimo precizniji, zbog onih koji se izdaju za vlast, zbog njihove nevoljnosti i nespremnosti za sprovedbu Sarajevske deklaracije, ugovora o povratku prijeratnih stanovnika u ovaj grad, ostali smo bez 5 miliona $$$ od Amera i 29 miliona dojce maraka od Evropske unije. Vec je besmisleno ponavljati kako sarajevska vlast nije ucinila nista za povratak onih koji su u Deklaraciji navedeni kao manjinski narodi. A izgleda da niti nemaju namjeru. I cini se kako je svima sem njima jasno kako je brojka od 3000 povratnika, koju navode, samo perverzna laz.
A sta ce nama ublaziti bol zbog sankcija, ublaziti ce nam bol sankcije koje ce pogoditi Banjaluku, zbog iste stvari, samo banjalucke deklaracije, kaze nama vlast.

A dok se neki zatvaraju, drugi se otvaraju. Tuzla je protekle sedmice od strane UNHCR-a i zvanicno dobila "titulu" otvorenog grada. Ovakva odluka predstavlja nagradu za visegodisnju politicku orjentaciju prisutnu u tuzlanskoj vlasti - daleko od centra moci koji se zove Sarajevo, daleko od katastrofalnih poteza navedenog centra, daleko od vlasti i diktata StrankeDemokratskeAkcije... Ovakva odluka nagrada je visegodisnjoj politici, a koja je prije svega stavljala teziste na povratak prijeratnih stanovnika u svoje domove, sto je osnovni kriterij koji Medjunarodna zajednica danas zahtijeva od ovdasnjih vlasti. I to je upravo ono sto je tokom posljednjih par godina bilo osobenoscu Tuzle - svojevrsna "BH slobodna zona" za zivljenje.
A nakon proglasavanja, Tuzla dobiva sve ono sto Sarajevo i Banjaluka zaigurno nece - materijalni i svi drugi vidovi podrske za obnovu, upuceni od strane iste te Medjunarodne zajednice
.

U ovom se mjesecu navrsava tri godine od krvave srebrenicke tragedije. O samom padu Srebrenice, u zbivanjima koja su se desila u mjesecima i u samih nekoliko dana neposredno prije pada i prava istina nikada nije saopstena i nije jasno da li ce biti ikada. Niko iz BH vlade nikada nije preuzeo odgovornost bar za dio onoga sto se desilo. Zrtve se ekshumiraju, a prezivjeli stanovnici Srebrenice ponovo su najavljivali ono sto je bilo subjektom jednog od ranijih biltena - protesti i demonstracije, blokada puteva - u i oko Tuzle i Sarajeva. Ipak, nista se nije desilo. Dan pada Srebrenice, ovaj je put pao na vikend. Tako da je vecina onih kojima su se ovi ljudi htjeli obratiti bila na moru. I moja znatizelja, da li bi policija ponovo preuzela akcije napram ovih demonstranata, nije bila udovoljena.

Bosna i Hercegovina konacno ima svoju valutu. Valutu koja ima validnost na cjelovitom drzavnom teritoriju. Konvertibilna marka postala je platezno sredstvo koje se koristi u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je O.K. No ono sto nije, jeste vec ofucana prica/fraza o onome sto se zove "bosanska posla".
Par dana prije no sto ce zvanicno prestati upotreba/razmjena starog BH dinara vecina prodavaca/bankara odbila je da prima/mjenja stare novcanice pod isprikom da se na trzistu pojavio enorman broj falsificiranih novcanica. Sasvim slucajno, novcanice koje imaju najvisu vrijednosti. Stare su novcanice momentalno proglasene nevazecim, a vecina nas naivaca ostala je sa gomilom bezvrijednih papira u dzepovima. Medijska senzacija za jedan dan se utisala, nove novce za stare bilo je nemoguce dobiti, a nezadovoljstvo je ostalo. Ko je krivac?

U juznim dijelovima novog hrvatskog carstva, Hercegovini, zabiljezeni su novi neredi. Narodna izreka "kruha i igara" u hercegovackom je izdanju dobila ime "kruha, igara, oruzija i nasilja". Nakon sto su Franjini podanici u Francuskoj pobjedili svabe, veseli su navijaci krenuli u slavljenicke pohode. I to na koji nacin. U Mostaru je, u pucnjavi koja je uslijedila nakon utakmice, ubijena jedna djevojka koja je sjedila u restoranu na istocnoj strani grada (u svijetu je, kad je veselje, obicaj je da se puca u zrak, u Mostaru je, kada je veselje, obicaj je da se puca na "one druge"). Jedan je covjek tesko ranjen. U Stolcu se grupa od 200 divljaka koje sebe zovu navijacima, odlucila nasaliti sa Bosnjacima - povratnicima tako sto im je zapalila poneku i ostetila mnogo vise no poneku kucu. Duhovito.
Niko od hrvatskih politicara na ova zbivanja, narafski, nije reagovao.
I onda, par dana kasnije, na dan kada je hrvatska reprezentacija igrala sa Francuskom, u Mostaru je vladalo opsadno stanje. Puske su ponovo ugledale svijetlost dana i bile su spremne da naruse tisinu noci. Takva napetost, kako kazu oni koji su je dozivjeli, nije zabiljezena jos od 1993. godine i vremena najzescih bosnjacko - hrvatskih sukoba. Srecom, papa Franjo i njegovi fudbaleri ovaj put nisu imali toliko srece. Da jesu, ko zna sta bi se te noci desilo u Mostaru.