U posjeti sam kod svog susjeda. Tone Roza i njegovu zenu Rose Rose vidjam gotovo  svakodnevno. Oni su stariji ljudi, oko 60 godina, i zapravo su najljubazniji ljudi. Kada je hitno mogu koristiti njihov telefon. U tom slucaju pozvonim na vrata, obavim poziv a oni zatim naredna pola sata razgovaraju sa mnom o kojecemu. Polako sve više i više hrane pristize na stol a boca rakije se sama otvara. Tako da uvijek moram voditi racuna da se moji hitni telefonski pozivi poklope sa nešto slobodnog vremena koje mogu s njima provesti. Tone je Hrvat, a Roze je cista mješavina. Ona mi je rekla da je njena sestra Srpkinja, a njena druga sestra Muslimanka. Pored toga, jedan dio njene porodice je iz Slovenije. Ona sama ne zna šta je, ali kaze: “prije rata nisam ni morala znati.” Sa Tonetom razgovaram na njemackom. To je u redu iako je on jako loš slušac. Cim ga priupitam kako se nešto kaze na bosanskom, on se zbuni. Tako da to više ne cinim. Mnogo je bolje pokušati nauciti jezik razgovarajuci sa zenama. Narocito su majke dobre uciteljice. One govore polako jer znaju da vi tek ucite, govore jednostavno i to o dnevnim, prakticnim stvarima. Roza je takva. Mi smo dobri susjedi i iako to moze zvucati ne baš interesantno, drago mi je kad se nakon svakog našeg susreta rastanemo sa osmijehom na našim licima. Iznenadjena sam kad mi Tone prica kako svakog dana svira u baru. Skupa sa prijateljem koji svira harmoniku i pjevacicama, oni sviraju narodnu muziku bez uobicajenih “turbo” primjesa. Nakon odsviranih jedne pjesme i 15 akorada, ne smijete ih podcijeniti. zeljeli smo otici u taj bar Opel koji je blizu Hrasnog i zaista, zašto da ne. Nalazimo se 45 cm udaljeni od bine. Atmosfera je vrlo prijateljska, dosta je pica na raspolaganju, vrlo je zabavno, ali nakon jednog sata odlazimo.