Razgovor smo poceli interesujuci se za zivot starih ljudi u ratu i u danasnjem Sarajevu.
S: U posljeratnom periodu zivot starih ljudi u Sarajevu prilicno je
tezak. Stari ljudi i penzioneri jos uvijek zive na niskom standardu. Penzije
su daleko od onoga sto je potrebno za zivot. Osim toga, i zdravlje
je naruseno, pa smo puno vise oslonjeni na zdravstvene ustanove i lijecenje.
Oslanjamo se jedni na druge i nekako prezivljavamo.
Lj: Bilo nam je tesko. Ja sam za vrijeme rata izgubila 20 kg, i od
oktobra 1997. godine, pa do sada, tri puta sam imala upalu pluca i od toga
ne mogu da se oporavim. Ishrana nije tako losa, ali nema vitamina,
voca... nemamo novaca kupiti si. Izdatci su jako veliki, a penzije
su jako male, nesrazmjer je izmedju primanja i izdavanja, tako da si bolju
ishranu ne mozemo priustiti. Stari smo i bolesni, nasu djecu, koja su otisla
iz Sarajeva, vjerovatno nikada vise necemo vidjeti, no ipak nastavljamo
i prezivljavamo.
Prolazeci kroz rat, svi smo prolazili kroz vlastite probleme. I svi smo ih prozivljavali i prevladavali na vlastiti nacin. O zivotu iz prespektive starijih ljudi nasi sugovornici kazu:
Lj: Najteze je bilo zivjeti bez elementarnih potrepstina - hrane, vode,
ogreva, struje... Hrana je bila vrlo losa, a povrh toga, imali smo je jako
malo, no kao i sve sarajlije, dijelili smo istu brigu i istu nevolju.
U jednom stanu grijalo bi se vise porodica i tako bismo zajednicki
stedili ono sto smo imali. Sa dozvolom lokalnih vlasti, tokom 1994. Godine,
bila sam u posjetu prijateljici koja je zivjela na srpskoj teritoriji.
Ponudila mi je tada jaja za jelo. Bila sam zaprepastena. Dvije godine
nisam vidjela jaja. Bilo je mogucnosti za kupiti ih, ali mi nismo imali
novaca.
S: Da bi dobalvili vodu morali bismo pjesaciti i do cetiri sata,
vukuci potom vodu na malim kolicima, ulicama koje su bile izlozene snajperskoj
vatri, pa cak i granatama. covijek je neprekidno, i danju i nocu bio u
zivotnoj opasnosti. Posto nismo imali novca za kupovinu drva za ogrev,
jutrom bi izlazili van i sakupljali komade grancica, gume, cak bi i dijelove
namjestaja lozili kako bi se mogli zagrijati. Soba u kojoj smo zivjeli
bila je apsolutno crna od cadji, koju je ispustala pec koju smo koristili,
koja je ispustala dim na sve strane... Uslovi za zivot u opkoljenom gradu
bili su veoma teski. Neko moze, slusajuci nas, steci utisak, da su
uslovi za zivot bili i nemoguci, ali zajedno sa ostalim gradjanima, uspjeli
smo prezivjeti.
Mnogi su tokom rata izgubili kontakte sa najblizim clanovima svojih porodica. Kako su nasi poznanici uspjevali nadvladavati takve situacije kazat ce narednim rijecima.
Lj: Nasa su djeca napustila Sarajevo, i u toku rata, da bi dobili poruku
od njih, posredstvom Crvenog krsta, trebalo je proci i po nekoliko mjeseci.
Sin je Sarajevo napustio sredinom rata, a kako bi se spojio sa svojom porodicom,
te je kasnije otisao u S.A.D... Danas je vec drugacija situacija,
cesto se cujemo telefonom, ali oni nama ne mogu pomoci. I ono
sto zarade, moraju iskoristiti za podmirivanje svojih potreba, mada su
sada, u ovom trenutku, zadovoljni sa zivotom koji imaju.
S: Dodao bih, mozda je ovo karakteristicno za nasu porodicu. Nas sin
je suprugu i djecu evakuirao iz Sarajeva putem Djecije ambasade, i potom
ostao ovde, a isti je slucaj bio i sa suprugom nase kcerke, koji je takodjer,
na isti nacin, ostao u Sarajevu...
Rat je prepun fantasticnih prica o prezivljavanju. Neke od njih zadesile su i ovaj par:
S: Zivimo pored Holiday Inn hotela, u kome su u ratu cesto boravili
stranci, koji su cesto bacali hranu u kontejnere. Moja je supruga svakodnevno
pretrazivala kontejnere za smece, nebi li nasla ostatke cigareta, koje
bi mi kasnije pusili. Nekad bi uspjela naci cak i povrce i voce, meso.
Sve bi to donosili kuci, prali i potom jeli. To samo pokazuje da glad ociju
nema.
Lj:Jednom prilikom, dok sam pretrazivala kontejner, naisao je
jedan mladic u automobilu i pitao me sta trazim. I kada sam mu rekla, zamolio
me je da to ne radim i ponudio mi svoje cigarete. Uzela sam i cekala kada
ce on otici, kako bih uzela ostatke cigareta koje sam nasla na smetljistu,
no on me je pozvao da pridjem automobilu i iz prtljaznika je izvadio
veliki komad mesa, te mi ga dao, kako bih sebi i svojim ukucanima mogla
napraviti nesto za jelo. Bili smo sretni, skoro tri godine do tada nismo
vidjeli I jeli meso.
S: Jednom, dok smo ostali bez ulja, moja supruga je spravljala hranu
bez njega, a da to nismo niti znali. Devet dana smo jeli bez imalo masnoce,
i to smo saznali tek kad smo dobili ulje, te nam je supruga rekla istinu.
Rat koji je prosao nasim sugovornicima nije prvi. O razlikama izmedju golgote Drugog svjetskog i golgote sada vec zavrsenog rata rekli su:
S:Drugi svjetski rat prosao je mnogo lakse, tada smo bili mnogo mladji, i lakse smo podmosili sve nevolje kroz koje bi prolazili. Nasi roditelji ubijeni su jos na samom pocetku rata, bilo je tesko, no obzirom na nase godine, i na nasu starost, ovaj je rat bilo teze prezivljavati. U ovom smo ratu bili zatvoreni, nismo se mogli kretati, usljed neprekidnog gratiranja. Strah za zivot bio je jako veliki.
Na kraju, one bolje i pozitivnije stvari ipak nadvladavaju sjecanja na surovu proslost:
Lj: Vise nema straha. Mozemo zivjeti normalnije. Na najrazlicitije nacine, iako vise nemamo toliko prijatelja, vecina ih je otisla iz Sarajeva. Sretni smo jer smo jos uvijek zivi. I mi, i nasa djeca.
Razgovor je trajao jos. Trenutak, dva, tri... nebitno je sada. Ovaj simpaticni par otkrio nam je jos neke pojedinosti i detalje vezane za svoj dugi zajednicki zivot, ali o tome ovaj put necemo pisati. Zazeljet cemo im samo da jos dugo, dugo, imaju onaj radosni smijesak sa kojim su nas ispratili