Globalno selo
je metafora.
I stoga cu o globalnom selu govoriti metaforicno. Ovaj ce diskurs biti metaforican. Razlog sto metafore ne volim: podredjuju me svojim pravilima. Metafora je nasilna. Jednako kao i globalno selo.
Ne volim metafore.
Nagovjestavaju. U isto vrijeme skrivaju i govore sto skrivaju. Medjutim, skrivaju jako lose, tako da uvijek mogu saznati ono sto me interesuje. Cemu skrivanje, uopste? Zbog straha? Nesto se nesmije iznijeti u javnosti. I da vas podsjetim - ne govorim o politici. Knjizevnost/literatura je dom metafore. Jednako kao i dnevna stampa. Svugdje postoje razlozi za poslusnost ili pracenje pravila. Nepoznata su se pravila nadvila nad nasim zivotima. Ne znam od kada, ali znam gdje. Svugdje! Razlog je to koji od nase planete stvara selo.
Ali, zasto SELO, namjesti GRADA? Mozda jer selo je mnogo humanije od grada. Sa vise neposrednih ljudskih odnosa. S druge strane, selo je udaljeno od grada, a grad je stjeciste moci. Ovo je struktura metafore - periferna forma izrazavanja i skrivanja, udaljenog znacenja. Bivse je poznato, buduce nevidljivo, cudno ali znano - sa strahom. Ko posjecuje selo? Vlast, poreznici i vojnici. I turisti! Stanovnici sela ih sve nastoje prevariti - da bi skrili ili dobili novac. U globalnom selu svi mi varamo sve druge. A ko su drugi? U globalnom selu kao globalnoj metafori drugi su nepoznati, udaljeni, toliko udaljeni da mozda i ne postoje. Postoji samo forma izraza, periferija, bez centra. Mi zivimo, i to u cjelosti, u globalnom selu, u periferiji nicega, nas, nasih strahova i imaginacija
Ranko The Killer Milanovic